U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. Vjetar visine ga je njiho, I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari. I svak je išo svojim putem: Za vlašću, zlatom il za hljebom, A on – krvareći ljepotu – Svojim nebom. I plovio je sve to više, Ko da se kani dić do boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga. |
Nema komentara:
Objavi komentar