Mnogi ljudi žele živjeti prema duhovnim idealima kao što su pomaganje drugima, širokogrudnost, ljubaznost, darežljivost, dijeljenje itd. U mnogim knjigama čitat ćete o tome kakvo bi bilo idealno ponašanje kojem bi se trebalo težiti.
No, pri tome se često zaboravlja da je većina ljudi danas još na prilično niskom stupnju emocionalne zrelosti i svijesti o odnosima. Mnogi ljudi su previše u strahu ili premalo svjesni osjećaja i potreba drugih ljudi da bi mogli poštovati osobne granice drugih. Neki će i svjesno iskoristiti primijećenu slabost ili popuštanje kod druge osobe. Tako se osoba koja pokušava stalno biti ljubazna i pomagati drugima može vrlo brzo dovesti u situacije da brojni ljudi to očekuju i traže od nje i time je iscrpljuju. Pritom često ne postoji obostrano davanje i primanje niti istinsko uživanje u odnosu.
Niste nikome dužni svoje vrijeme, ljubav, pa čak ni prijateljstvo. To su vrlo apstraktne kategorije, o kojima rijetko kad razmišljamo kako postaviti granice, i što u kojem odnosu želimo, a što ne. U ovom području čak se još češće možemo osjećati krivima nego u vezi novca. Naši roditelji vjerojatno nisu baš svakome dijelili novac - ali mnoga djeca gledaju roditelje kako troše vrijeme i energiju na osobe s kojima zapravo ne žele biti, kako ih ne bi uvrijedili. Na taj način indirektno, a nekad i prema direktnim uputama, učimo ponašati se isto tako.
Ponekad je najbolji način da nekome pomognemo odbiti ga od sebe, ne dopustiti da se 'vješa' o nas i crpi nam vrijeme i energiju. Na taj način pomažemo osobi da se suoči sa sobom i svojim potrebama, osloni na vlastite snage i razvije samostalnost, dok bi uslužnost i pomaganje samo povećali osjećaj osobe da se isplati biti ovisna o drugome.
Čak i ako ne nalazite ništa negativno u drugoj osobi, možda vas jednostavno neće privlačiti čak niti kao potencijalni prijatelj. U tome nema ničeg lošeg i nema razloga za krivnju ako odbijemo ponuđeno prijateljstvo.
Žene su posebno u opasnosti da u ovom području ne poštuju svoje granice, djelomično zbog svoje prirodne težnje za skladom i izbjegavanjem sukoba, a djelomično i zato jer se u našem društvu od žene češće očekuje da više daje i manje vrednuje svoje vrijeme i potrebe, nego od muškarca. Mnogi ljudi će mnogo lakše tražiti od žene njezino vrijeme ili usluge bez da ičim uzvrate, nego od muškarca.
Što se tiče novca i materijalne strane života, mnogi ljudi, pogotovo oni koji su u pomagačkim profesijama, najradije bi da ne moraju tražiti novac ili pokušavaju s idejom traženja dobrovoljnih priloga. To bi bilo zadovoljavajuće rješenje u idealnom društvu emocionalno zrelih ljudi. No većina ljudi u našem svijetu još nema razvijen osjećaj za ravnotežu davanja i primanja, ili se previše boje nedostatka novca da bi vam bili spremni dati onoliko koliko vi smatrate da vaš rad zaslužuje. Tada se možete osjećati iscrpljenima, iskorištenima i necijenjenima, da ne spominjemo probleme s otplaćivanjem svojih računa. Kako bi svi mogli osjećati da je razmjena pravedna, novac je u društvu u kakvom živimo najpraktičniji način definiranja vrijednosti onoga što nudimo i omogućavanja ravnoteže u razmjeni.
Ljudi koji imaju mnogo negativnih uvjerenja o novcu mogu vas kritizirati zbog toga i pokušati izazvati u vama krivnju, ponekad na vrlo suptilan način. Često će se pritom pozivati na vaše vlastite ideale ili insinuirati da se ponašate onako kako najviše želite izbjeći.
Zrela i kvalitetna komunikacija ne mora uvijek značiti trud da se druga osoba osjeća dobro i izbjegavanje da je povrijedimo. Često je izbjegavanje da nekome direktno kažemo što mislimo ili da odbijemo njegov zahtjev samo odgađanje problema. Druga osoba i dalje toga neće biti svjesna (a ako se nadamo da će to 'telepatski' ili neverbalno shvatiti, u pravilu se zavaravamo, jer svatko na svoj način ima iskrivljenu percepciju i ni od koga se ne može očekivati objektivnost) te će i dalje - a vjerojatno i sve više - prelaziti ono što smatramo našim granicama, dok situacija ne prijeđe u otvoreni sukob ili izbjegavanje, a oboje ostavlja okus gorčine.
Osnovno pravilo: odgovorni ste za vlastito ponašanje, ali ne i za osjećaje druge osobe. Odnosno: ako ste sami učinili sve da komunicirate s poštovanjem i integritetom, nema razloga da se osjećate krivima čak ni ako se druga osoba osjeća povrijeđeno i možda vas optužuje.
U zreloj komunikaciji, ako jedna osoba odbije želju ili zahtjev druge, ili postavi granice koje drugoj osobi ne odgovaraju, druga osoba može razmotriti želi li izmijeniti svoje zahtjeve i zadržati odnos, ili će možda promijeniti oblik ili intenzitet odnosa i potražiti ono što želi u nekom drugom odnosu. Sve je to moguće učiniti bez povrijeđenosti i okrivljavanja, kao prirodan proces, ako se međusobno doživljavamo kao ravnopravna ljudska bića s ravnopravnim potrebama, te ako jasno komuniciramo. Ali ako vas druga osoba ne vidi kao ono što jeste, nego projicira na vas očekivanja prema roditelju, partneru ili djetetu, osjećat će se povrijeđena, razočarana, i u biti učinit će da njezina sreća i osjećaji ovise o vašem ponašanju, što je recept za patnju.
U svakoj komunikaciji važnijoj od usputnog poznanstva, dobro je raščistiti što svatko od uključenih želi i je li to prihvatljivo onom drugom, posebno ako primijetimo da su očekivanja različita. Ne možemo očekivati da je druga osoba automatski dužna pristati na nešto zato što mi to želimo, ili željeti isti oblik odnosa.
Nema komentara:
Objavi komentar