Razum i osjećaji

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Antun Gustav Matoš

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.